U ovom blog postu želio bih istražiti iscjeljujuću i transformativnu moć čokolade, sukobe i rast likova, napetost između religijske strogosti i prirodnih ljudskih želja, interpretacije temeljene na teorijama umjetnosti Platona i Aristotela te smisao života prenesen kroz bajkovitu vizualnu ljepotu filma, a sve to kroz objektiv filma 'Čokolada' redatelja Lassea Hallströma.

Zašto "Čokolada"?

Djeca stvarno vole čokoladu. To je zato što je njezina slatkoća - nešto što ne osjećaju često u svakodnevnom životu - dovoljna da stimulira njihove okusne pupoljke. Ali iskreno, nisam baš voljela slatkiše otkad sam bila dijete. Bilo da se radilo o bombonima ili čokoladi, čak i nakon što bi se otopila u mojim ustima, dugotrajna slatkoća ostavljala je snažan, ljepljiv i slatki osjećaj.
Onda sam jednog dana naišla na vrlo ružan, crni komad čokolade. Možda je to bila znatiželja. Uzela sam veliki zalogaj čokolade koja mi se nije ni posebno svidjela. Razmišljajući o tome sada, kada je rat protiv težine postao globalni trend, obuzima me žaljenje - možda je taj izbor bio pogreška. Jer od tog trenutka nadalje, čokoladu sam voljela više od bilo koga drugog. Čokolada koju sam tada kušala bolje bi se opisala kao gorka nego slatka. Nije bila ljepljiva ili previše slatka - imala je vrlo jednostavan, čist okus. Naravno, od tada sam bez oklijevanja počela uživati ​​čak i u vrlo slatkoj čokoladi.
Dok sam gledao film 'Čokolada', pomislio sam: „Ah! I ja sam pao pod čaroliju čokolade!“ Možda je čokolada koja mi ipak najviše odgovara bila ona ružna, crna kao ugljen. Promatrajući seljane kako jednu po jednu otkrivaju čokoladu koja im najviše odgovara i kroz nju pronalaze vitalnost i sreću u životu, postao sam zahvalan što sam tako brzo pronašao čokoladu koja mi odgovara. To me natjeralo da shvatim da bi, da nije bilo čarolije čokolade, život na ovom svijetu mogao biti jednako dosadan i nezanimljiv kao što je bio i za te seljane.
Ovo bi mogla biti glupa misao. Ali jedno je sigurno: da nisam iskusio slatkoću koju čokolada nudi u ovom žestokom i surovom svijetu - svijetu koji me lišava čak i posljednjih ostataka vitalnosti u mom tijelu - nikada ne bih mogao biti srećan kao što sam sada. Da bismo se borili protiv životne gorčine, poraza, očaja, frustracije i straha, te izašli kao pobjednici iz te bitke i pronašli sreću, potrebna nam je slatkoća i magija čokolade.
Za moderne ljude - i za mene - koji žive tako užurbanim životima u žestokoj borbi za preživljavanje da nemamo vremena pogledati u stranu ili iza sebe, nemamo vremena razmisliti o vlastitim emocijama, a kamoli o tuđim, i nemamo vremena cijeniti radost ili vrijednost samog života, 'Čokolada' je čaroban film koji ponovno budi slatkoću i sreću života. Zato se okrećem ovom filmu kad god se osjećam loše ili usamljeno i zato se ubraja među mojih pet omiljenih filmova.

Evo priče!

Godina je 1959., žestoki sjeverni vjetar puše kroz malo francusko selo - a s tim vjetrom dolaze Vianne i njezina kći Annuk. Nekoliko dana kasnije, Vianne otvara trgovinu čokoladom preko puta crkve i počinje pozivati ​​seljane unutra, jednog po jednog. U početku su seljani oprezni i drže distancu, ali kako kušaju čokoladu, postupno počinju otvarati svoja srca.
Međutim, grof Reynold, gradonačelnik grada, osjeća snažnu antipatiju prema Bienne zbog načina na koji mijenja ljude. Smatra neprihvatljivim da je u grad došla lutajuća, neudana majka, da je bezobrazno otvorila trgovinu čokoladom tijekom korizme i da zavodi ljude svojom čokoladom - sve mu je to trn u oku.
Ipak, životi seljana mijenjaju se do neprepoznatljivosti. Par koji je dugo bio hladan jedno prema drugome ponovno otkriva svoju bivšu strast, a Joséphine, koja je patila od stalnih batina i ograničenja svog supruga, oslobađa se tih okova. Baka i njezin unuk, koji se nisu mogli sastati zbog majčinog uplitanja, nastavljaju svoje tajne sastanke u čokoladnici, a djed koji je desetljećima samo gledao ženu konačno skuplja hrabrost da joj priđe. Život ponovno počinje bujati, a vitalnost ispunjava selo, koje je bilo ukočeno poput daske - kao mrtvo - pod teretom previše ozbiljnih i konzervativnih katoličkih normi i autoriteta.
Seljani čak počinju potajno jesti čokoladu tijekom crkvenih službi, ali gradonačelnik - koji utjelovljuje tradiciju i autoritet - ne namjerava mirno promatrati. On blokira put onima koji idu u trgovinu čokoladom i pokreće kampanju za protjerivanje Biennea iz grada.
Usred svega toga, događa se novi razvoj događaja: skupina Cigana pojavljuje se uz obalu rijeke. Dok ih seljani izbjegavaju, Bienne i Anouk kreću u potragu za njima, noseći čokoladu. Bienne, koja je bila ozlijeđena i iscrpljena gradonačelnikovom sabotažom, vraća hrabrost i nadu nakon susreta s Cigankom Lu. Međutim, većina seljana izbjegava Cigane, bojeći se da bi mogli širiti bolesti ili kriminal. Ljudi otvoreno izražavaju svoje odbijanje plakatima na kojima piše „Istjerajte nemoralne“ i sloganima poput „Ne prodajemo životinjama“. Čak i Joséphinein suprug, Séguy, krivo shvaća gradonačelnikove riječi i na kraju zapali Ciganski brod.
Baš tada ponovno zapuše sjeverni vjetar i Bienne odluči napustiti selo. Sukob, koji je izgledao kao da će eskalirati, rješava se na iznenađujuće antiklimaktičan način. Ne mogavši ​​više stajati i gledati Bienneinu patnju, gradonačelnik uzima nož i provaljuje u čokoladarnicu. Dok razbija čokolade, slučajno kuša nešto što mu se razmazalo po usnama i na kraju proždire ogromnu količinu čokolade poput djeteta.
S ovom iznenadnom promjenom u gradonačelnikovom stavu, seljani održavaju radostan i živahan uskrsni festival. Selo, koje je izgubilo svoju vitalnost zbog strogih pravila, pretvara se u sretnu zajednicu. Čak i gradonačelnik, koji je bio tako tvrdoglav, otvara svoje srce i postaje nova osoba. Iako je trebalo nekoliko mjeseci, pozvao je Caroline na večeru i čak se uspio sretno nasmiješiti. Joséphine preuzima trgovinu svog supruga i renovira je, preimenujući je u „Café Armand“.
U međuvremenu, sjeverni vjetar je prestao. Dolaskom ljeta i južnog vjetra, Vianne i njezina kći započinju svoj novi život u gradu. Ludo, Rom koji je otišao, vraća se, a Pantoufl, imaginarni prijatelj koji je uvijek bio s Anouk, oporavlja se od ozljede noge i kreće u potragu za novim avanturama. I tako, film se bliži kraju.

Tko je pravi protagonist filma 'Čokolada'?

„U Europi postoji mnogo gradova sa starim gradskim jezgrama iz kojih se ulice šire prema van. Ta stara gradska središta sačuvana su kao povijesna mjesta, a budući da su obnove ili rekonstrukcije zgrada zabranjene, zadržavaju svoj antikni šarm. Dok šetate njima, često nailazite na stare čokoladnice. Bizarne čokolade, čokolade svih boja i oblika... Samo pogled na čokolade izložene iza staklenog izloga dovoljan je da vam poteče voda na usta, a u trenutku kada otvorite vrata i uđete unutra, vaša mašta postaje stvarnost. To je trenutak kada vam blagoslov silazi na jezik, a prokletstvo pada na novčanik.“
Ovo je početak filmske recenzije profesora Park Tae-sika za 'Čokoladu', koja od samog početka osvaja čitatelje prozom još ukusnijom od same čokolade. To je iritantan, ali i fascinantan odlomak koji vas tjera da posjetite Europu ni zbog čega drugog nego zbog njezinih staromodnih trgovina čokoladom - i stimulira vaše okusne pupoljke samo riječima, čineći nemogućim odoljeti stavljanju komadića čokolade u usta. Svaki put kad ga ponovno pročitam, cure mi sline, što nije mala dilema.
Kao što je ranije opisano, profesor Park Tae-sikov pogled na čokoladu je, na prvi pogled, pozitivan - toliko da nas potiče da uživamo u fantastičnom okusu čokolade koju je stvorila Vianne. Međutim, on nikada ne smatra protagonista filma samom čokoladom. Umjesto toga, tvrdi da su pravi protagonisti „ljudi“ koji teže „prirodnosti“, predstavljenoj osjetom okusa, a ne samoj čokoladi.
Posebno je mladi svećenik odličan primjer nekoga tko teži toj prirodnosti. Dok čisti crkveno dvorište, pjeva Elvisovu Presleyjevu pjesmu "Hound Dog" i odjednom oponaša Elvisove plesne pokrete. Iako nosi zagušljivu svećeničku sutanu koja mu potpuno prekriva vrat, on je na taj način vrlo prirodna osoba. Međutim, situacija se mijenja kada ga gradonačelnik uhvati kako pleše i pjeva. Od tog trenutka nadalje, gradonačelnik se počinje miješati u svaki aspekt svećenikovog rada. Svećenik se čak nađe u jadnoj situaciji da mora predati gradonačelniku svoje rukopise propovijedi na prethodnu cenzuru prije nego što ih upotrijebi tijekom bogoslužja. Na kraju, svećenik je zdrobljen pod gradonačelnikovom vlašću, a njegova "prirodnost" na kraju postaje talac gradonačelnikove "lažne svijesti".
U međuvremenu, trokutasta dinamika koju tvore grof Reynold, gradonačelnik - koji predstavlja svečanost - Bianne, koja unosi dašak svježeg zraka u selo kroz svoju trgovinu čokoladom, i mladi svećenik uhvaćen u sredini, nesposoban djelovati na jedan ili drugi način, učinkovito prenosi namjeru redatelja Lassea Hallströma.
Profesor Park Tae-sik tumači redateljevu namjeru iz religijske - ili, preciznije, katoličke - perspektive. To jest, Bog je inherentno prirodan i, stvarajući čovječanstvo, ljudima je obdario iste prirodne atribute. Međutim, ljudi se često rugaju Bogu i Njegovoj volji kroz opresivna i prisilna pravila koja su sami uspostavili, pretvarajući svijet u zagušljivo i kruto mjesto. Ni Crkva ni svećenik nisu izuzeti od toga.
U tom smislu, film se može interpretirati i iz religijske perspektive. „Čokolada“ je film koji se bavi prilično ozbiljnim pitanjima koristeći čokoladu - simbol slobode - kako bi kritizirao krute i formalizirane norme Katoličke crkve i autoritarizam društvenog vodstva. Međutim, kao što je pokazano u njegovim prethodnim djelima - poput 'Moj život kao pas', 'Pravila kuće jabukovače' i 'Što muči Gilberta Grapea' - redatelj ističe vlastiti jedinstveni stil humanizma izražavajući ozbiljna i osjetljiva pitanja neizravno kroz nježan vizualni jezik.
Naravno, jedna stvar koju nikako ne smijete propustiti u ovom filmu je sama čokolada. Vjerna naslovu 'Čokolada', čokolada se pojavljuje tijekom cijelog filma. Razne tajne koje čokoladu čine ukusnom i lijepom, duboki, ali intrigantni izrazi lica onih koji je kušaju i živopisne trgovine čokoladom koje stoje u oštrom kontrastu sa sivim okolnim zgradama - svi ovi elementi doprinose šarmu filma.
Nadalje, ne treba zanemariti briljantne izvedbe renomiranih glumaca. Dobitnik nagrade Tony, John Wood, glumi udovca Guillaumea, dok Leslie Caron - poznata glumica glazbenog kazališta iz 1950-ih i 1960-ih koja je glumila u filmu 'An American in Paris' - pojavljuje se kao gospođa Odell, žena koja osvaja njegovo srce, doprinoseći šarmu filma. Judi Dench, koja je osvojila Oscara za najbolju sporednu glumicu za 'Shakespeare in Love', i Carrie-Anne Moss, ratnica iz 'Matrixa', pružaju snažne izvedbe majke i kćeri koje dugo ne mogu prevladati svoj jaz. Lena Olin, koja se pojavila u filmu 'The Ninth Gate', također se pridružuje glumačkoj postavi, dodajući filmu dubinu. Također vrijedi napomenuti da se Johnny Depp, koji je briljantno utjelovio Willyja Wonku u filmu 'Charlie i tvornica čokolade', pojavljuje kao Gypsy Lou, dodajući još jedan sloj zabave.

Ako bolje pogledate, sve promjene počinju s čokoladom

Ako bi se od vas tražilo da identificirate ključnu riječ u filmu 'Čokolada', to bi prirodno bila "čokolada", ali preciznije, trebalo bi biti "val promjene koji je donijela čokolada". "Promjena" služi kao ključni element u razumijevanju ovog filma.
Prvo, promjena vremena - sjeverni vjetar - pokreće konkretnu promjenu u Vianneinom ponašanju, a promjena u srcima ljudi uzrokovana Vianneinim dolaskom dovodi do promjena u njihovim odnosima. U konačnici, ovaj val promjena pokreće lančanu reakciju koja transformira cijelo selo i, nadalje, mijenja cjelokupnu atmosferu filma. Drugim riječima, element "promjene" utječe na cijelu strukturu filma - od početka i završetka događaja do raspleta radnje. Sada, pogledajmo još jednom pažljivo priču, usredotočujući se na tu promjenu.
Film općenito prati narativnu strukturu s početkom, uzlaznom radnjom, vrhuncem i razrješenjem; značajno je da sjeverni vjetar puše tijekom početka i vrhunca priče, najavljujući promjenu. U francuskom selu koje nalikuje samostanu, žena se pojavljuje kada sjeverni vjetar počne puhati. Priča počinje kada ova žena, Bienne, otvori trgovinu čokoladom na trgu nasuprot crkve, čime vrijeđa osjetljivost grofa Reynolda, gradonačelnika.
Bianne postupno pruža ruku seljanima, olakšavajući emocionalne terete u njihovim srcima, ulijevajući im toplinu i liječeći ih. Međutim, Reynold, nesposoban stajati po strani i gledati kako mu ugled pada dok ljudi podliježu Bianneinom šarmu, počinje je sabotirati šireći zlonamjerne glasine. Priča se odvija usred ovog sukoba između iscjeljenja i opstrukcije.
Kako se gradonačelnikova sabotaža pojačava, iscrpljeni Bienne odlučuje ponovno napustiti selo nakon požara. Baš tada zapuše sjeverni vjetar i priča doseže vrhunac; međutim, zahvaljujući gradonačelnikovoj iznenadnoj promjeni mišljenja, na kraju završava pomalo antiklimaktičnim, ali sretnim završetkom za sve.
Dakle, središnja struktura filma izgrađena je oko sukoba i napetosti - i konačnog pomirenja - između Bienne, koja donosi dašak radikalne promjene, i gradonačelnika, koji joj se opire. Dodatak malih, pojedinačnih priča koje stvara svaki seljanin čini cjelokupnu narativnu strukturu još čvršćom i bogatijom. Dakle, kako se te manje priče organski povezuju jedna s drugom i utječu na film u cjelini?
Među prvima koji su kušali Bienneinu čokoladu je bračni par čiji su interes i ljubav jedno prema drugome odavno izblijedjeli. Njihov svakodnevni život je potpuno monoton. Muž provodi dane drijemajući ispred televizora, nikada ne bacivši pun ljubavi pogled na svoju ženu.
I žena se navikla na svog bezvoljnog muža; više se ne trudi brinuti o sebi i posvećuje se isključivo kućanskim poslovima. Zatim, nakon što muž slučajno pojede čokoladu koju mu je Bienne dala, strast njegove mladosti iznenada se vraća i par ponovno otkriva strast koju su nekad dijelili dok su bili sretni i zaljubljeni. Ovo je primjer gdje se magija čokolade pokazuje na najizravniji i najučinkovitiji način.
Međutim, lik koji prolazi kroz najupečatljiviju transformaciju je Joséphine. Joséphine živi pod opresivnom tiranijom svog patrijarhalnog i nasilnog supruga. Prekomjerno ugnjetavanje i nasilje tjeraju Joséphine da traži bijeg kroz kleptomaniju, ali to je samo još dublje uvlači u kaljužu. Zatim, nakon susreta s Vianne, Josephine pronalazi hrabrost da se hrabro oslobodi od svog supruga. Ona je lik koji najjasnije pokazuje volju da aktivno promijeni vlastiti život.
Naravno, gradonačelnik nije zadovoljan Josephineinom transformacijom. Isprva je pokušava okriviti za oskvrnuće svetosti braka, ali nakon što sazna za kontinuirano zlostavljanje njezina supruga Segea, pokušava ga preobraziti. Sedge se pokušava promijeniti ne kroz čokoladu, već kroz gradonačelnikova učenja; međutim, njegova transformacija nije bila temeljna promjena koja proizlazi iznutra. Bio je ništa više od šuplje ljuske - fasade koja je izvana izgledala uvjerljivo, ali joj je nedostajala svaka supstanca. Posljedično, njegovo pravo lice brzo izbija na površinu. Pijan provaljuje u trgovinu čokoladom usred noći i izaziva nered, te na kraju ide toliko daleko da zapali brod koji prevozi Cigane.
U međuvremenu, gradonačelnik Reynold bori se s još dubljim unutarnjim sukobom nakon požara koji je izazvao Seji, ali doživljava iznenadnu transformaciju kada okusi čokoladu tijekom korizmenog posta. Zapravo, iako izvana djeluje arogantno i snažne volje, duboko u sebi je usamljen i duboko ranjen čovjek. Nastojao je kontrolirati svoje rane i želje strogom disciplinom i samokontrolom. Njegov pokušaj da pomogne Sageu - dok je čekao svoju preminulu suprugu - možda je djelomično bio motiviran željom da vrati svoj autoritet, ali u osnovi toga vjerojatno je bilo suosjećanje prema Sageu, kojemu je bilo suđeno da se nađe u sličnoj nevolji.
U svakom slučaju, promjena stava gradonačelnika utječe na atmosferu cijelog sela. Ljudi, koji nisu mogli slobodno disati pod teretom njegova autoriteta, vraćaju svoj smijeh i vitalnost dok se gradonačelnik mijenja. Posljedično, mijenja se i cjelokupni ton filma - koji je prije odisao mračnom i sumornom atmosferom. Vizualni elementi postaju primjetno svjetliji i jasniji.
Luke, koji nije mogao vidjeti baku zbog Caroline, dječak je koji se osjeća izuzetno sputano majčinom pretjeranom zaštitničkom nastrojenošću. Talentiran je za crtanje i upravo zahvaljujući tom talentu uspijeva se ponovno ujediniti sa svojom bakom. Luke, koji je prije bio opsjednut crtanjem jezivih motiva poput mrtvih golubova i lubanja, postupno se pretvara u vedrog i zdravog mladića nakon što upozna svoju baku u čokoladari, skupljajući snagu da sam krene svojim životnim putem.
Carolyn počinje prolaziti kroz pravu transformaciju tek kada se približi majčina smrt. Njezin sukob s majkom - koja odbija ići u starački dom unatoč dijabetesu - dodatno je pogoršan slobodoumnom prirodom Madame Armand. Činjenica da se Armandina slobodoumna priroda sukobljava s konzervativnom atmosferom grada također potiče sukob. Međutim, i Caroline se počinje malo po malo mijenjati dok promatra kako Luke pronalazi radost u vremenu provedenom s bakom i postupno vraća svoju vitalnost. Naravno, gradonačelnik Reynold osjeća se izdano i pada u očaj zbog ove Carolineine transformacije.
Transformacija koja u ovom filmu zaslužuje najveću pozornost jest ona same Bienne. Bianne je kći Chiche, pripadnice srednjoameričkog plemena, i pod utjecajem majke nasljeđuje život lutanja. Drugim riječima, bila je predodređena lutati sa sjevernim vjetrom, liječeći ljude - baš kao što su to činile njezina majka i prethodne generacije generacijama.
Dok Bianne mijenja živote seljana liječeći ih, ne može promijeniti vlastiti život. Dok govori Joséphine da se ljudi uvijek mogu promijeniti, zaključuje da se za nju „ništa nikada neće promijeniti“. Iako luta kako bi liječila druge, istina je da je osoba kojoj je iscjeljenje zaista trebalo bila sama Bienne.
U konačnici, Bienne se mijenja kroz ljude koje je pomogla transformirati. Konačno stječe istinsku slobodu dok dopušta da pepeo njezine majke odnese sjeverni vjetar. Oslobodila se sudbine lutanja koja se prenosila generacijama i sada je u stanju odabrati vlastiti životni put.
Ova transformacija kod majke također izaziva promjenu kod njezine kćeri Anouk. Iako Anouk ne izražava izravno svoju odbojnost prema nomadskom životu, otkriva da nipošto nije zadovoljna njime. Najupečatljiviji dokaz za to je njezin imaginarni prijatelj, Pantoufl. Pantaple je simbolična figura koja utjelovljuje Anukinu usamljenost i tjeskobu.
Konačno, Pantaple se prvi put pojavljuje, a zatim odlazi kada sjeverni vjetar prođe, stigne ljeto i počne puhati južni vjetar. Anuk više ne treba Pantaplea. To je zato što više ne mora lutati, više ne mora nastaviti svoj nestabilan život i više ne mora osjećati usamljenost i izolaciju nasukane same na nepoznatom mjestu. Anouk ga je sada pustila i više ne čezne za njim.
Posljednji lik koji prolazi kroz transformaciju je Lou, Rom koji je prisiljen voditi život stalnog lutanja. Lou se zaljubljuje u Bienne, ali osjeća se opterećen pritiskom da ispuni tuđa očekivanja. Posljedično, unatoč Bienneinom hrabrom priznanju, on na kraju odlazi. Međutim, kako proljeće prolazi i ljeto dolazi, vraća se i Lou.
Na taj način, cjelokupna narativna struktura filma je dovršena jer su priče svakog lika organski isprepletene. Dok gledamo film i pratimo ove procese promjene jedan po jedan, približavamo se srži priče prije nego što to i shvatimo: fantastična, magična moć čokolade liječi one koji su ranjeni i usamljeni, ispunjavajući im srca ljubavlju i srećom.
U životu, čokolada služi kao sredstvo za oslobađanje naših potisnutih želja i kao tampon koji ublažava bol stvarnosti. Ljudi koji su bili zauzeti potiskivanjem i potiskivanjem svojih želja postupno vraćaju svoju vitalnost i otkrivaju sebe oslobađajući i rješavajući te želje kroz čokoladu.

Je li "čokolada" umjetnost!?

Ljudi imaju urođenu želju za imitacijom. Užitak nam je u imitiranju nečega, a to zadovoljstvo ponovno osjećamo kada vidimo proizvod te imitacije. Ponekad čak pronalazimo veću radost u imitaciji nego u samom originalu. Ta je sklonost poslužila kao ključni temelj za nastanak umjetnosti, koja je dugo igrala ulogu u poticanju ljudskih osjetila i pružanju užitka.
U vezi s tim pitanjem, starogrčki filozof Platon zalagao se za „progonstvo pjesnika“, tvrdeći da pjesnike treba protjerati iz idealne države. Teorijska osnova za njegov argument proizlazi iz „Države“, koja se bavi idealnim društvom koje je zamišljao. U Platonovom idealnom društvu, istina – poznata kao „Ideje“ – služi kao standard, a pravda se ostvaruje.
Ovdje se „ideje“ ne odnose na same pojedinačne objekte koji postoje u vidljivom, stvarnom svijetu, već na bit tih objekata. Ideje pripadaju području istinskog postojanja, različitom od stvarnog svijeta percipiranog osjetilima, i smatralo se da ih je moguće shvatiti samo čistim razumom, a ne pukim ljudskim osjetilima.
Stoga, iz Platonove perspektive, umjetnost - koja oponaša izgled stvarnog svijeta - riskira da odluta od istine. To je zato što ako je sama stvarnost već nesavršena imitacija Formi, onda je umjetnost - koja ponovno oponaša tu stvarnost - još dalje udaljena od istine.
Platonov argument da pjesnike treba protjerati iz idealnog stanja može se razumjeti iz dva glavna razloga. Prvo, oponašajući stvarni svijet - koji je samo sjena Forma - pjesnici nas još više udaljavaju od Forma, koje su krajnja istina prema kojoj bismo trebali težiti. Drugo, umjetnost može stimulirati iracionalne aspekte ljudske prirode i senzualnih užitaka, time zamagljujući racionalnu prosudbu. U tom smislu, Platon je upozoravao na potencijal umjetnosti da otupi ljudski razum i ugrozi moralni poredak.
S druge strane, njegov učenik Aristotel iznio je drugačiji argument od argumenta svog učitelja Platona. Prepoznao je autonomiju i vrijednost umjetnosti iz perspektive da umjetnost, koja oponaša prirodu, može biti čak i ljepša od same prirode. Za Aristotela, oponašanje nije bio samo čin kopiranja upravo onoga što „postoji“ u stvarnosti, već čin predstavljanja onoga što „može biti“ u skladu sa zakonima vjerojatnosti i nužnosti.
Drugim riječima, umjetnost posjeduje vlastiti sustav vrijednosti i raison d'être jer ne kopira samo aspekt stvarnosti, kao u Platonovom shvaćanju, već reinterpretira stvarnost na temelju književne uvjerljivosti. Umjetnost stvorena takvom imitacijom omogućuje ljudima da iskuse užitke i radosti koje je teško susresti u svakodnevnom životu, a također služi za ublažavanje neispunjenih želja i frustracija s kojima se svatko suočava u svakodnevnom životu. Kao rezultat toga, ljudi mogu izvući psihološko zadovoljstvo iz umjetnosti.
Ovaj teorijski sukob među starogrčkim filozofima neobično podsjeća na strukturu sukoba prikazanu u djelu 'Čokolada'.
Grof Reynold, upravitelj tržnice koji se apsolutno pridržava katoličkih normi i odbacuje slatkoću čokolade kao vražju kušnju, pokazuje konzervativan stav sličan Platonovom, koji je naglašavao funkciju razuma i upozoravao na senzualne užitke.
S druge strane, Vianne, koja koristi slatkoću čokolade kao oružje za liječenje boli i tuge ljudi te im daruje ljubav i slobodu, pozitivno vrednuje zadovoljstvo i radost proizašle iz imitacije, nalikujući Aristotelovom stavu koji je naglašavao autonomiju umjetnosti i psihološko zadovoljstvo.
Recimo to jednostavnije. Ako riječ „umjetnost“ jednostavno zamijenimo s „čokolada“, otkrivamo da je sukob između Reynolda i Vianne vrlo sličan sukobu između Platona i Aristotela.
Iz Platonove perspektive, umjetnost je negativni element koji potiče senzualni užitak i može zamagliti racionalnu prosudbu. Za Reynolda, čokolada također simbolizira zabranjeni užitak i opasna je iskušenja koja ometa asketski način života.
Nasuprot tome, iz Aristotelove perspektive, umjetnost igra pozitivnu ulogu pružajući zadovoljstvo i radost, čime ublažava frustraciju i povećava psihološko zadovoljstvo. Za Biennea, čokolada je također medij koji liječi ljudsku bol i rane kroz ljubav, strast i slobodu.
U konačnici, stavovi dvaju filozofa o umjetnosti i stavovi dvaju likova prema čokoladi mogu se smatrati sličnim suprotnostima.
Činjenica da Platon i Aristotel zauzimaju tako različite stavove o umjetnosti u konačnici je povezana s prirodom istine koju traže. Dok je Platon smatrao Forme - koje postoje izvan osjetilne stvarnosti - standardom istine, Aristotel je vjerovao da se univerzalna istina može otkriti i promatranjem stvarnosti i uvjerljivom imitacijom. Posebno, zadovoljstvo i radost proizašli iz takve imitacije imaju značajno značenje u ljudskom životu.
Sukob između Reynolda i Vianne oko čokolade također se može promatrati kao posljedica njihovih različitih pogleda na to što predstavlja pravedan život i gdje se može pronaći istina života.
Gdje je, dakle, točno istina u filmu 'Čokolada'? To se pitanje postavlja od samog početka filma, a tek na kraju konačno dobivamo jasan odgovor.
Uprava sela, koju predstavlja gradonačelnik Reynold, tvrdi da je pridržavanje tradicija koje su do sada održavale selo istina života. Naoružani strogim i konzervativnim vjerskim uvjerenjima, revno se zalažu za stvaranje asketskog sela. Nedjeljom svi u selu moraju ići u crkvu, a tijekom korizme svi moraju postiti. Ako netko i malo prekrši seoski kodeks ponašanja ili pravila ili pokuša djelovati suprotno njima, tretira se kao čudak i brzo se izbjegava.
Također su vrlo isključivi prema strancima, pokazujući snažan otpor kada dođu Bienne i njezina kći ili Cigani. Kao što smo već nekoliko puta vidjeli, to proizlazi iz konzervativizma ukorijenjenog u strahu od promjene. Iako takav konzervativizam može pomoći u održavanju društvene stabilnosti i sklada, on također može iscrpiti svu toplinu i vitalnost iz tog društva.
Naravno, razum i norme su vrlo važni za život. Međutim, sami po sebi ne mogu otkriti istinu života. Senzualni užitak nipošto nije grijeh koji treba bezuvjetno izbjegavati. Umjereni senzorni užitak udiše vitalnost u naše živote i služi jačanju naše volje za životom.
U tom smislu, čokolada je služila i kao neodoljivo iskušenje za one koje su tlačile konzervativne norme i kao prijeko potreban lijek. Želje koje su bile potisnute i iskrivljene unutar svake osobe bile su izliječene čokoladom i oslobođene u prirodnijem i zdravijem obliku.

Najavljuje početak fantastične bajke

Ovaj film od samog početka naglašava svoju fantastičnu prirodu. Od trenutka kada se pojavi uvodna špica, svira misteriozna, očaravajuća glazba, a tekst lebdi na crnom ekranu ispunjenom valovitom maglom prije nego što nestane. To je početak koji maksimizira atmosferu sna. Kao da film govori: „Upravo ćete ući u svijet mašte. Pripremite se!“
Magla niti potpuno ne zaklanja pogled niti jasno otkriva sve. Time što je jedva vidljiva, pobuđuje znatiželju ljudi i uvlači ih u film. U tom smislu, može se smatrati vrlo uspješnim početkom.
U oštrom kontrastu s mračnom i sumornom atmosferom sela, majka i kći, obje odjevene u crvene plašte, penju se na brdo. Štoviše, uz bjesnjeću žestoku snježnu oluju, njihovo putovanje izgleda još napornije. Pa ipak, ovaj prizor stvara iluziju da hodaju po oblacima. To je zato što snježna oluja koja se kovitla oko njih daje dojam da ih obavijaju bijeli oblaci.
Oštar kontrast između sive i crvene boje, u kombinaciji s efektom mećave koja se kovitla poput magle, sugerira da bi brdo uz koje se penju moglo biti središnja točka koja povezuje stvarni svijet i carstvo mašte. Nadalje, kut kamere - pogled na majku i kćer odozdo dok se penju - čini da se brdo čini još strmijim i opasnijim.
Zatim, široki kadar iz ptičje perspektive bilježi panoramski pogled na selo. Počevši od ovog kadra, kamera se brzo spušta, kao da ju je zahvatio vihor, a kada stigne do seoskog trga, brzo se i snažno okreće - slično kao što Dorothy odnosi tornado u bajci 'Čarobnjak iz Oza'. Ovaj efekt također služi kao sredstvo za naglašavanje fantastične prirode filma. Stvara neizbježan osjećaj da je čovjeka privukla snaga tajanstvenog vihora na putovanje u selo ravno iz bajke.
U tom trenutku, nešto čudno se događa seljanima koji prisustvuju misi u crkvi. Odjednom, zapuše jak vjetar, širom otvarajući crkvena vrata. Ovaj prizor suptilno nagovještava promjene koje će ih uskoro zadesiti. Jak vjetar, naizgled niotkuda, uleti u naizgled mirno i tiho selo i prodre u crkvu - upravo onaj prostor koji se smatra najsvečanijim i najsvetijim u selu.
Ova scena nagovještava posljedice i udarne valove koje će donijeti Bienne, žena koja se pojavila u selu odjevena u crveni ogrtač. Vjerojatno će udahnuti novi život svim okupljenim seljanima.
Baš tada, gradonačelnik prilazi i zatvara vrata crkve. Sudbonosni sukob između Vianne i gradonačelnika već je započeo u tom trenutku.

Završava li film 'Čokolada' kao puka fantazija?

Filmovi ponekad koriste domišljatu maštu kako bi prikazali stvari koje rijetko doživljavamo u stvarnosti; s druge strane, ponekad predstavljaju previše poznate aspekte svakodnevnog života na nepoznat način, time zahtijevajući nove perspektive i načine razmišljanja. Za film "Čokolada" može se reći da spada u prvu kategoriju.
Međutim, kada na to pogledam iz drugog kuta, zateknem se kako razmišljam da bi ono što se čini najnerealnijim zapravo moglo biti najrealnije. Je li doista tako teško pronaći nekoga poput gradonačelnika Reynolda u vlastitim životima? Je li vrsta slobode koju Vianne utjelovljuje doista odsutna iz naše okoline?
I u našem društvu postoje ljudi koji vjeruju da su samo njihove vlastite vrijednosti ispravne i nastoje diktirati živote drugih. Postoje i oni koji se, u ime tradicije i normi, boje promjena i žive potiskujući čak i vlastite želje. S druge strane, postoje ljudi poput Vianne koji obraćaju pažnju na bol drugih i pomažu im da ponovno pronađu sreću koju su izgubili.
Ako je tako, ne bismo li mogli reći da nerealna priča u filmu nije samo fantazija, već još jedan aspekt stvarnosti u kojoj živimo?
Čokolada koju Bienne nudi seljanima nije samo slatka poslastica. To je medij koji ih tjera da se suoče s emocijama koje su dugo ignorirali, pomaže im da ponovno otkriju zaboravljenu ljubav i strast te daje onima koji su ranjeni hrabrost da ponovno žive. Međutim, nije važna samo magija same čokolade. Bila je to volja ljudi - koji su otvorili svoja srca kroz čokoladu i nastojali promijeniti sebe - koja je omogućila selu da pronađe novi identitet.
Bianne nije bila iznimka. Neprestano je lutala tražeći načine da izliječi druge, ali je zatvarala oči pred vlastitim ranama; tek je kroz ljude kojima je pomogla da se transformiraju konačno uspjela izliječiti sebe. U konačnici, u ovom filmu, promjena nije dar koji jedna osoba jednostrano daje drugima, već rezultat koji nastaje utjecajem ljudi jedni na druge.
U tom smislu, najveća magija koju film otkriva možda nije okus čokolade, već činjenica da se ljudska srca mogu promijeniti.
Često odgađamo sreću jer osjećamo da su nam životi previše realistični i iscrpljujući. Međutim, baš kao što su to učinili seljani u filmu, sreća ne počinje samo s velikim promjenama. Ponekad mali komadić čokolade, nečija topla briga ili iskreno priznavanje vlastitih potisnutih emocija mogu biti početna točka za promjenu vlastitog života.
Na taj način, proces oživljavanja tako nerealne priče pomaže gledateljima da shvate da stvarnost nije toliko drugačija od svijeta filma. I možda je to način da nam se kaže da živimo s radošću i nadom.
Možda je to razlog zašto sam se osjećala kao da sam pala pod utjecaj čokolade prvi put kad sam gledala ovaj film. Nije bilo samo zato što sam zavoljela njezin slatki okus. Bilo je to zato što sam shvatila da mala radost koju sam pronašla u jednom komadiću čokolade može biti izvor vitalnosti čak i za mene, umornu od surovosti svakodnevnog života.
Zato se još uvijek okrećem ovom filmu kada se osjećam loše ili usamljeno. Želim ponovno steći vjeru da čak i u stvarnosti ispunjenoj boli, frustracijom i očajem ljudi mogu ponovno pronaći sreću i da se čak i srce koje je čvrsto zatvoreno jednog dana može otvoriti.
Baš kao što se u filmu stišao žestoki sjeverni vjetar i zapuhao topli južni vjetar, novi povjetarac će na kraju zapuhati i u naše živote. I ono što nam je potrebno da prihvatimo tu promjenu možda ipak nije ništa previše grandiozno.
Nije li dovoljno jednostavno pronaći komadić čokolade koji vam odgovara i imati srce spremno prihvatiti njezinu slatkoću?