Ovaj blog post ispituje kako je ljudska raznolikost poljuljana društvenim nadzorom i tehnološkim intervencijama kroz prizmu filma Koža koja živi.

Stanična membrana

Karakteristike živih organizama uključuju staničnu strukturu, metabolizam, odgovor na podražaje, homeostazu, razvoj i rast, reprodukciju i nasljeđivanje, prilagodbu i evoluciju. Međutim, virusi se ne klasificiraju kao živi organizmi jer se ne sastoje od stanica. Nadalje, razlog zašto se smatra da život ne postoji negdje drugdje izvan Zemlje jest nedostatak otkrića entiteta sposobnih za metabolizam. Ova se mogućnost ne može isključiti jer je sam koncept metabolizma definiralo čovječanstvo. Dakle, koliko je naša definicija 'života' valjana?
Ako život postoji izvan Zemlje, mogao bi biti u potpuno drugačijem obliku, neprepoznatljivom ljudskim standardima. To nas tjera da preispitamo koliko je antropocentrična i ograničena naša prihvaćena definicija života. Identitet entiteta često se definira izvana. Virusima je potpuno svejedno definiraju li ih ljudi kao žive organizme ili ne. To je li definiran kao živi organizam nema veze s postojanjem virusa.
Virusi koriste proteinsku ovojnicu umjesto stanične membrane. To je u biti virusna 'koža' i njegov fizički oblik. Suprotno tome, za ljude, način na koji ih drugi doživljavaju duboko utječe na njihove živote. U našem društvu, identitet nije samo osobna stvar; on se stalno oblikuje i transformira unutar društvenih odnosa.
Identitet koji netko osjeća prema sebi često se razlikuje od identiteta koji drugi percipiraju. Na primjer, kada se vratio kući i rekao: „Vicente je“, on je zapravo bio 'Bella', a ne 'Vicente'. Da je osoba po imenu 'Bella' postojala i podvrgnula se plastičnoj operaciji kako bi izgledala kao 'Vicente', njegova majka bi ga možda prihvatila kao 'Vicentea, čija se osobnost promijenila tijekom njegovog nestanka'. Čak i kada se identitet percipiran kroz tijelo ispituje iz psihološke perspektive, teško ga je odvojiti od fizičkih i suštinskih elemenata. Na primjer, 'Robertov' identitet temeljio se na tome da je bio suprug svoje supruge, otac svoje kćeri 'Norme' i 'plastični kirurg'. Njegova supruga i Norma više ne postoje, ali činjenica da je bio suprug i otac ostaje nepromijenjena. Međutim, ključni elementi njegovog opipljivog, fizičkog identiteta su odsutni.
Dakle, identitet je definiran unutar fizičke stvarnosti i društvenog konteksta. To sugerira da identitet nije isključivo oblikovan percepcijom ili osjećajima pojedinca, već se kontinuirano rekonstruira kroz interakciju s vanjskim svijetom. Barem za ljude, čini se da je identitet više opterećen time kako ga drugi percipiraju nego time kako se osjeća prema sebi. Ako je način na koji ga drugi razlikuju ključna os identiteta, tada očuvanje raznolikosti postaje bitno razmatranje.

Uzgoj

Što se tiče očuvanja raznolikosti, ljudi moraju održavati budnost, posebno u istraživanju i primjeni znanosti i tehnologije povezane sa životom. To je zato što, iako tehnološki napredak može povećati raznolikost, on također može dovesti do njezina smanjenja. Ovaj oprez proizlazi iz straha da bi tehnološki napredak mogao ugroziti opstanak čovječanstva.
Na primjer, tehnologija uređivanja gena mogla bi potencijalno dovesti do preferencije određenih osobina, što bi u konačnici naštetilo ljudskoj raznolikosti. Istovremeno, takva tehnologija nudi mogućnost sprječavanja ili liječenja smrtonosnih genetskih bolesti.
Stoga pristup znanosti i tehnologiji mora biti popraćen etičkim razmatranjima. Ako se tehnologija genetskog uređivanja koristi za favoriziranje određenih osobina, to će rezultirati smanjenjem raznolikosti. Razmotrimo operaciju presađivanja kože izvedenu na 'Robertu'. Poput etičkih pitanja koja su postavili drugi znanstvenici, istraživanjima temeljenim na ljudskim subjektima mora se pristupiti s oprezom od početnih faza.
Kada razmatramo što određuje identitet, moramo razmisliti u kojoj mjeri bi trebalo dopustiti istraživanje koje bi moglo utjecati na identitet i njegovu primjenu. Možemo li reći da se etička pitanja ne javljaju ako je pristanak ispitanika čvrst?
Naravno, čak i da je privatni incident motivirao eksperiment, bilo bi teško tvrditi da Robert, koji je prisilno proveo eksperiment, nije prekršio bioetiku.

Imunološki odgovor

U filmu je 'preokret' ključni način za 'šok' kod publike. Najveći preokret u ovom filmu je to što je 'Vera' zapravo bila 'Vicente', osoba odgovorna za smrt Robertove kćeri 'Norme'. Međutim, to se ne bi moglo smatrati osobito iznenađujućim, jer je to bio izraz Robertove želje za osvetom.
Ipak, ovaj obrat predstavlja pred publikom moralnu dilemu, potičući razmišljanje o složenim emocijama između osvete i pravde, oprosta i odmazde. U filmu su Zeca i Vicente poput patogena u Robertovom životu. Zeca, nakon što je imao aferu s Robertovom ženom, odvezao ju je u smrt, a zatim silovao Bellu, koja je nalikovala Robertovoj ženi. Vicente također siluje Normu, ali nudi samo izgovore, ne pokazujući istinsko kajanje.
Patogeni u tijelu ne nude nikakvu korist; cjepiva se čak i ubrizgavaju kako bi blokirala dodatne antigene. Naša tijela razvijaju imunološki odgovor protiv patogena, a njegova jezgra je 'memorija'. Tijelo se štiti sustavom koji pamti prethodno unesene patogene.
Događaji u filmu postavljaju pitanje: što je oprost za ljude? Pomažu nam da shvatimo da oprost nije jednostavan izbor, već složen psihološki i moralni proces. Iako se može činiti boljim odabrati oprost za sreću, poput imunološkog odgovora, oprost također troši energiju i resurse.
Film nas tjera da se zapitamo gdje leže granice ljudskog oprosta i što je zapravo pravi oprost. Usred raspada identiteta likova, priča o željama i osveti koja je ostala iza njih zahtijeva duboko promišljanje od publike.