U ovom blog postu istražujemo duboko pitanje zašto vanjske promjene ne mogu poljuljati nečiju bit i što čini identitet, kroz prizmu filma Koža koja živi.
Različiti kriteriji definiraju osobu. Izgled, kao najutjecajniji faktor u intuitivnom prepoznavanju nekoga, svakako može biti jedan od tih kriterija. Ali to nije sve. Ono što sam shvatio kroz film Koža koja nastanjuje jest sljedeće: čak i ako promijenite sve na osobi - njezin izgled, glas, spol - jedna stvar ostaje nepromijenjena: njezin identitet. Vjerujem da ovaj film nosi poruku o modernom društvu, koje je često proždirano dotjerivanjem i vanjskim preferencijama.
Ključna tema istražena u filmu je kako vanjske promjene utječu na ljudsku bit. Kako se lice i spol protagonista transformiraju, prisiljeni smo razmotriti ograničenja površinskih elemenata u potpunoj promjeni identiteta osobe. To se može protumačiti kao upozorenje protiv moderne tendencije pretjeranog oslanjanja na izgled. U društvu koje daje prioritet izgledu, vanjski izgled neizbježno ima prednost nad unutarnjim kvalitetama, što dovodi do postupne marginalizacije nečije intrinzične unutarnje vrijednosti. Gdje bismo onda trebali tražiti svoje pravo ja? Film nudi različite uvide u ovo pitanje.
Prevladavajuća emocija koju sam osjećao dok sam gledao film bila je nelagoda. Ili je možda film bio samo nelagoda. Tajanstvena atmosfera stvorena neprijateljskom ekspozicijom na početku, popratni vizualni efekti, nehumanost otmice ljudi radi promjene spola, grotesknost koja proizlazi iz elemenata poput opeklina i presađivanja kože - ne mogu reći što je imalo najveći utjecaj, ali bez obzira na razlog, vjerujem da je redatelj želio da publika u potpunosti osjeti nelagodu koju su ti elementi izazvali. Filmovi namjerno izazivaju nelagodu kod publike iz dva glavna razloga. Jedan je naglasiti ozbiljnost pitanja koja postavljaju; drugi je isključivo žanrovski orijentiran, prilagođen onima koji uživaju u grotesknom. Primjeri potonjeg uključuju filmove poput serije 'Čovjek stonoga' ili 'Kljova'. 'Koža u kojoj živi' spada u prvu kategoriju.
Tehnika namjernog izazivanja straha ili gađenja kod publike prilično je uobičajena u mnogim filmovima. Primjerice, u filmu 'Farma', scene koje prikazuju stvorenja u životinjskim maskama koja odgajaju ljude prikazane su na pretjerano groteskni način kako bi prenijele poruku društvene kritike vezanu uz zlostavljanje životinja. Iako je namjera bila istaknuti ljudsko nasilje kako bi se naglasila ključna poruka zaštite životinja, film je dobio pretežno negativne kritike jer je neugodan. Vjerujem da se 'Koža u kojoj živi' ne razlikuje. U usporedbi s prethodno spomenutim 'Ljudskom stonogom' ili 'Kljovom', ovaj film djeluje manje groteskno. Stoga ga nisam doživljavao kao film namijenjen isključivo nišnoj publici. Osjećao sam da ima jasnu poruku, slično kao i 'Farma'.
Ljudi danas ulažu velika sredstva u njegovanje svog vanjskog izgleda. Među raznim kriterijima za procjenu ljudi, važnost koja se pridaje izgledu sve je veća. U modernom društvu vanjska ljepota smatra se osobnom sposobnošću i to nije jedinstveno za naše vrijeme. Kroz ljudsku povijest, oni s boljim izgledom imali su prednost u dobivanju više. Pa zašto se o ovom naglasku na izgledu tek sada raspravlja kao o društvenom problemu? Mislim da to proizlazi iz kulturnih promjena potaknutih razvojem medija. Kako su mediji napredovali, svijet je postajao manji, a ljudi su dobivali pristup raznolikijem izgledu i informacijama. Lako su nailazili na prekrasne slike slavnih osoba konzumirane putem medija, idolizirajući ih, a istovremeno se osjećajući uskraćeno. Oglašavanje proizvoda usmjerenih na ovu psihologiju zatim se ponovno proširilo putem medija, mijenjajući standarde potrošnje vođene ljudskom percepcijom ljepote. Može li biti da je istovremeno širenje dviju stvari putem medija - slika onih s boljim izgledom i proizvoda za poboljšanje izgleda - promijenilo psihologiju ljudi u pogledu ljepote? Njegovanje vlastitog izgleda sigurno nije isključivo negativno, jer je to čin povećanja konkurentnosti u modernom društvu. Međutim, ova društvena atmosfera ne bi trebala postati uzrok pogrešno postavljenih prioriteta. Psihologija ljudi koji nastoje svoj vanjski izgled učiniti što sličnijim svom idolu, umjesto da njeguju svoje unutarnje ja; nesvjesna iluzija da će ih fizička sličnost učiniti sličnim ljudima. Nije li to ono što je film želio kritizirati?
Ono što ovaj film čini posebno intrigantnim jest način na koji predstavlja složenu perspektivu ljudske prilagodljivosti i djelovanja tijekom transformacije protagonista. Vicente, nakon što je prošao kroz promjene lica i spola te izdržao dugotrajno zatočeništvo, postupno je prihvaćao svoj novi oblik i pomirio se sa svojim zatočeništvom. Ipak, u drugoj polovici filma, nakon što je vidio svoje bivše ja, vraća svoj osjećaj za sebe. To pokazuje da ono što je zaista važno nije samo prilagođavanje promijenjenom izgledu, već sjećanje na vlastito izvorno ja usred te promjene i konačno vraćanje te biti. Film završava tako što Vicente ubija svog tamničara, bježi iz prostora, vraća se tamo gdje je izvorno pripadao i izjavljuje svoje pravo ime, 'Vicente'. Ova scena jasno pokazuje kako bismo trebali pristupiti izgledu i identitetu: oslobađanje od društvenih okvira koji definiraju identitet kroz izgled, pronalaženje vlastite biti i njezina zaštita. To je možda ključna poruka koju film želi prenijeti.
Kroz ovu poruku, film nas potiče da preispitamo opsesiju našeg društva izgledom. Puka promjena fizičkog oblika ne može temeljno promijeniti nečiju bit; identitet postoji izvan vanjskog izgleda. Oslobađanje od prisile na izgled i traženje unutarnje vrijednosti pravi je početak samospoznaje.
